Kada si zadnji put rekla ne bez osjećaja krivnje

Sjela sam u auto nakon još jednog dana u kojem sam obećala tri stvari koje nisam imala vremena napraviti. Ruke su mi drhtale na volanu. Ne od hladnoće. Od spoznaje da sam opet stavila tuđe potrebe ispred svojih.

Znaš onaj trenutak kada ti netko kaže “možeš li samo brzo…” i već čuješ sebe kako kažeš “naravno”? Prije nego što si uopće razmislila? To sam bila ja. Cijeli život. Uvijek dostupna. Uvijek spremna. Stalno tu.

I onda se pitaš zašto si stalno umorna.

Odakle ta potreba da budem dobra svima osim sebi

Odrastala sam s uvjerenjem da je sebičnost najgora stvar koja mi se može dogoditi. Da moram biti tu za sve. Da je moja vrijednost u tome koliko sam korisna drugima.

Nisam znala reći ne partneru koji me zvao usred mog vremena. Kolegici koja je stalno prebacivala svoje obveze na mene. Rodbini koja je računala da ću ja uvijek uskočiti. Sve te male žrtve koje sam mislila da su bezazlene postupno su me iscrpile.

A svaki put kada bih pomislila “trebam malo vremena za sebe”, osjećala bih se grozno. Kao da radim nešto krivo.

Kada te tijelo prisili da staneš

Prije nekoliko mjeseci sam doslovno morala stati. Nisam imala izbora. Toliko sam bila iscrpljena da sam jednostavno morala početi brinuti o sebi, a ne samo o drugima.

Zakazala sam tretman vakuum fitnessa i dok sam tamo ležala, opuštena i zbrinuta, shvatila sam nešto važno. Vrijeme koje sam odvojila za sebe nije sebičnost. To je osnovni uvjet da mogu funkcionirati. Osjećala sam kako napetost polako otpušta ramena, kako se disanje dublje smiruje.

Tih sat vremena nitko me nije trebao. Nitko nije tražio ništa od mene. Tijelo mi se počelo opuštati na način na koji već mjesecima nije.

Ne naučimo reći ne preko noći. Ali možemo početi s malim stvarima. S jednim “ne mogu danas”. S jednim “treba mi vremena za sebe”. Prvi put kada sam to rekla glasno, srce mi je kucalo kao da činim nešto strašno. Ali ništa strašno se nije dogodilo.