Osmijeh kao maska

Znam taj osmijeh. Onaj koji staviš kao oklop prije nego što izađeš na ulicu. Onaj kojim pokažeš svijetu da je sve u redu, dok ti iznutra srce prebrzo kuca. Nosim ga već godinama i tako sam dobro naučila glumiti da sam ponekad zaboravila kada sam zadnji put pokazala kako mi zaista jest.

Postala sam majstorica u skrivanju. Na pitanje “Kako si?” automatski odgovorim “Super, hvala” prije nego što uopće razmislim jesam li zaista super. Postalo je lakše nasmiješiti se nego objasniti kaos koji osjećam. Lakše je biti “jaka” nego priznati da ponekad jedva dišem.

Zašto to radimo sebi

Negdje duboko vjerujem da moram biti ta snažna. Da ljudi oko mene trebaju moju energiju, moju potporu, moj osmijeh. Što bi bilo kad bih priznala da i ja ponekad padam? Što bi bilo kad bih rekla da me boli, da sam umorna, da više ne znam koji je dan?

Strah me osuda. Bojim se da ne budem teret. Plaši me pomisao da me ljudi vide kakva zaista jesam, ranjivu i nesigurnu. Pa stavljam masku i dalje.

Cijena koju plaćamo

Ali to skrivanje troši energiju koju nemam. Svaki put kada zakopam emociju, svaki put kada se nasmiješim kroz bol, tijelo to pamti. Napetost se slaže u ramenima, umor postaje kronični, a disanje postaje plitko.

Napokon sam si dopustila pauzu. Otišla sam na tretman, stavila sebe na prvo mjesto bar na sat vremena. Tijekom tretmana s EMS stimulacijom osjetila sam toplinu koja me polako opuštala. Bilo je čudno dopustiti se netko brine za mene, ali tijelo je konačno popustilo. Primijetila sam kako mi se koža zategnula, kako sam se osjećala lakše, čak i samopouzdanije. Salon je bio miran, osoblje pažljivo.

Puštanje maske

Polako učim da ranjivost nije slabost. Učim da ne moram biti jaka 24 sata. Da mogu reći “Nije mi dobro” i da to ne znači da sam propala. Da osmijeh ne mora biti obrambeni mehanizam, već iskrena emocija koja dolazi kada stvarno osjećam radost.

Možda danas neću skinuti masku potpuno. Ali bar znam da je tu, i da je mogu skinuti kada budem spremna.

S ljubavlju,
Ari