Postala si popis stvari koje radiš za druge

Sjela sam s praznom bilježnicom i pokušala napisati što volim. Ne što moram, ne što trebam, ne što svi očekuju. Samo što volim. Stranica je ostala prazna. Nisam se mogla sjetiti niti jedne stvari koja je samo moja. Sve u mojoj glavi bilo je vezano uz nekoga drugog ili neku ulogu koju igram.

Shvatila sam da sam negdje usput prestala biti osoba. Postala sam funkcija. Majka koja ne smije biti umorna. Partnerica koja mora biti prisutna. Zaposlenica koja treba biti profesionalna. Popis obaveza koje definiraju tko sam.

Nikad nisi planirala nestati. Dogodilo se postupno, tiho, dok nisi primijetila.

Kad priznanje postane identitet

Naučila sam da vrijedim onoliko koliko sam drugima korisna. Kad netko kaže “ne znam što bih bez tebe”, osjetiš se važnom. Potrebnom. A onda ta potreba postane jedini način da se osjetiš vrijednom.

Počneš živjeti za te male potvrde. Za zahvalnost. Za osjećaj da si nešto postigla kroz to što si nekome olakšala život. A vlastiti život postaje prazan prostor između obaveza prema drugima.

Kad se izgubiš u ulogama

Ne trebaš nikoga za kriviti. Odabrala si te uloge. Voliš te ljude. Želiš biti dobra u onome što radiš. Ali negdje duboko sve više osjećaš da nisi ti u toj slici.

I tako potpuno ispražnjena odlučila sam otići na tretman. Tijekom tretmana samo sam se prepustila trenutku i dopustila sebi da budem nekorisna. Pola sata u kojem ne služim nikome. I bilo je neopisivo koliko je taj prostor za sebe, bez funkcije, zapravo bio ono što mi je najviše trebalo.

Ta opuštenost pokazala mi je koliko sam napeta postala. Koliko sam zaboravila kako je biti umjesto činiti.

I onda kreneš pronalaziti sebe

Ne postoji neki dramatičan trenutak vraćanja sebi. Nisu potrebne velike promjene. Samo male odluke da ne budeš uvijek dostupna. Da kažeš ne. Da sjedneš s praznom bilježnicom i pokušaš ponovo.